Kratka (pret)povijest Matičina Vijenca

Nakon što je Gajeva Danica navijestila dan, i otvorila novu stranicu hrvatske književnosti i pisane kulture, toj je književnosti Danica postala tijesna, i tražila se danja jasna svjetlost. Nakon tolikih pokušaja i zabrana, Gjuro Deželić pokrenuo je književni časopis Vienac 1869, u krilu Matice ilirske. Već imenom želi se naglasiti da se već od pjesama koje se stvaraju dade sastaviti, sa svakim brojem, vijenac tekstova. Na umu su imali da cvijet u grčkom znači antos, a nekoliko cvjetova u vijencu isto je što i nekoliko pjesama u knjizi – antologiji. Jer ta riječ upravo to i znači. (Jovan Subotić je nešto ranije, 1854, u Beču izdao također antologiju, koju je nazvao Cvĕtnikъ srbske slovesnosti – čitanka za vyše gimnazie u Austriji, u dvama svescima, ćirilicom koja još nije vukovska, u kojoj je, uz pjesme srpskih pjesnika, i veći broj pjesama hrvatskih pjesnika: D. Demetra, S. Vraza, I. Mažuranića i drugih, jer je i njih autor uvrstio u srbski cvjetnik). I taj „cvjetnik“ neka je vrsta čitanke, a želio je biti antologija. S hrvatskim bi nekako i išlo, ali srpski dio prilično je siromašan.

Matičin Vienac uređivali su nakon Deželića Ivan Perkovac, Ivan Dežman, Franjo Marković, a zatim osam godina August Šenoa (1874–81), dok je pretposljednji urednik bio Milan Šenoa. Kako je August Šenoa postao urednikom? On je za Svjetsku izložbu u Beču, gdje su bile izložene najljepše knjige onovremenih austrijskih nakladnika i tiskara, poslao i svoju antologiju, grafički lijepo opremljenu, ukrašenu brojnim slikama u bakrorezu i bakropisu, s krasnim – za tu knjigu – rezanim inicijalima, s 284 pjesme hrvatskih (više) i srpskih (nešto manje) pjesnika. Hrvatski izbor počinje s Hanibalom Lucićem, a završava s Antunom Mihanovićem (Hrvatska domovina), uz narodne pjesme, naravno. Knjizi je dao ime Vienac domaćeg pjesničtva, kako stoji na koricama, u zelenoj ili plavoj svili; na naslovnici, u knjizi, nešto je drukčiji naslov: Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih. Nakladnik: Knjižara Franje Župana (Albrecht i Fiedler). Knjiga je u Beču bila prepoznata kao jedna od najljepših te je dobro predstavila hrvatsko pjesništvo, tiskarstvo i nakladništvo. Otvorila je put Augustu Šenoi da od 1874. uređuje Vienac, koji je njegovom zaslugom postao središnji časopis hrvatske književnosti u doba protorealizma i realizma. U njegovu Vijencu surađuju gotovo svi hrvatski pisci druge polovice 19. stoljeća. Uloga Augusta Šenoe bila je iznimna i kao pisca koji je na stranicama Vienca objavio svoja najbolja djela te tako stvorio čitalačku publiku u Hrvatskoj i Slavoniji. Uz romane i pripovijesti, u rubrici Listak tiskaju se feljtoni, književni prikazi i osvrti na kazališna zbivanja, aktualnosti u društvenom i političkom životu, članci o znanosti i modi. Urednici i suradnici podupirali su emancipaciju žena (one su bile najbolji promotori čitanja u školi i na zabavama), nastojali su potaknuti njihovu naobrazbu i moderan odgoj. Na stranicama Vienca mogli su se čitati i onovremeni popularni pisci cijele Europe, a posebna se pozornost poklanjala piscima slavenskih književnosti, posebice ruske.

Prvi broja Vienca, 23. siječnja 1869.

U razdoblju Hrvatske moderne, u sukobu mladih i starih, slabo je prošao Vienac. Njegovo je vrijeme već bilo prošlo. Već samo ime Vienac označavalo je stari program, a stari program nije mogao privući nove, mlađe stvaraoce. Pa i kad su ga neki književnici željeli obnoviti (1923–28), ta obnova nije bila prepoznata, ni prihvaćena u čitateljstvu. Bolje je sreće bio Vienac Julija Benešića (HIBZ, 1944): u njegovih deset brojeva (šest svezaka) sudjeluje lijep broj i starih i mladih, a urednik se znao nositi u teškom i opasnom vremenu na korist književnosti, tolerancije i razbora.

S obnovom Matice hrvatske oživio je i Matičin Vijenac, s podnaslovom novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, kako izlazi od 1993. do 2008. kao dvotjednik. Te godine on postaje književni list za umjetnost, kulturu i znanost. Prvi je urednik Slobodan P. Novak, zatim slijede: Boris Maruna, Andrea Zlatar, Mladen Kuzmanović, Ivica Matičević, Mate Maras, Andrija Tunjić, Luka Šeput, Goran Galić. Vijenac je od obnove do danas uspio okupiti velik broj suradnika: književnika, kulturnih povjesničara, političkih analitičara, sociologa. Ne postoji ništa važnoga, u društvu, politici, književnosti, što ne bi moglo biti analizirano na stranicama Vijenca. Da bi Vijenac postao i trajno ostao svojevrstan izbor najboljih i najpotrebnijih analitičkih tekstova o širokom spektru pitanjā o književnosti, filozofiji, etici, estetici, politici i ekonomiji, odnosno gospodarstvu, urednik pomno izabire suradnike koji na ta otvorena pitanja mogu trijezno i stručno, neuvijeno i savjesno, pisati, i dati svoj prilog ne samo spoznaji o stanju stvari nego i praksi za pravo rješavanje nagomilanih problema u ovom našem „prijelaznom“ vremenu. Vijenac, naime, ne ovisi o prilozima koji slučajno stignu na urednikov stol, nego urednik naručuje potrebne tekstove od onih koji mogu najbolje, najhrabrije i najtočnije napisati i ocijeniti sadašnje stanje u domovini, svijetu i društvu. Iskrsne ponekad i kakva blaga polemika.

 Vijenac se pokušao okrenuti i mlađoj publici, koja je imala svoj prilog Homo volans, izašlo je 28 brojeva u kojima su surađivali najmlađi književnici. Neki su tamo počeli, a nastavili u drugim časopisima i književnim listovima.

Budući da članovi Matice hrvatske dobivaju u ime plaćene članarine Vijenac, a on prati i ono što se događa u Središnjici i ono što se zbiva u Matičinim brojnim ograncima diljem Hrvatske, i svagdje gdje je Matica hrvatska prisutna, članovi MH umreženi su u sva zbivanja u Matici i oko nje.

U doba kad se sve manje čita, Vijenac nudi sve što je potrebno znati o davnoj i nedavnoj prošlosti, a napose o sadašnjosti koju nam je potrebno usvojiti i uljuditi.